Srbija – Subotica

Subotica je najsjeverniji grad u Srbiji, drugi po broju stanovnika u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini. Po popisu iz 2011. godine ima 141.554 stanovnika. Udaljena je 10 km od srbijansko-mađarske granice, na sjevernoj zemljopisnoj širini od 46°5’55” i istočnoj zemljopisnoj dužini od 19°39’47”. Upravno je središte Sjevernobačkog okruga i općine Subotica.

Zemljopisni položaj

Grad se nalazi na sjeveru Bačke, odnosno u najsjevernijem dijelu koji se nalazi u AP Vojvodini, u Srbiji.

Smještena je na granici dviju prirodnih cjelina, koje se gospodarski razlikuju, Subotičke pješčare na sjeveru i ravnice na jugu koja je pjeskovita i praporna.

Zemljopisni položaj joj je 46° 5′ 55″ sjeverne zemljopisne širine i 19° 39′ 47″ istočne zemljopisne dužine.

Uprava

Službeni jezici u gradskoj upravi su srpski, mađarski i hrvatski.

Gradske četvrti i gradske mjesne zajednice su: Bajnat, Centar 1, Centar 2, Centar 3 (Tokio), Dudova šuma (Radijalac), Gat, Graničar, Ker, Kertvaroš, Makova Sedmica, Mali Bajmak, Mali Radanovac, Novi Grad, Novo Naselje, Novo Selo, Pješčara, Prozivka, Radanovac (Veliki Radanovac), Senta, Srpski Šor, Šandor, Teslino naselje, Verušić, Zorka i Željezničko naselje.

Prigradska naselja i prigradske mjesne zajednice su: Bajmak, Bački Vinogradi, Bačko Dušanovo, Bikovo, Čantavir, Čikerija, Donji Tavankut, Đurđin, Gabrić, Gornji Tavankut, Hajdukovo, Jožino Selo, Kelebija, Kobin Kraj, Madaraš, Mala Bosna, Mirgeš, Mišićevo, Naumovićevo, Novi Žednik, Novo Selo, Nosa, Palić, Pavlovac, Šebešić, Šupljak, Višnjevac i Žednik.

Povijest

Subotica se u pisanim dokumentima prvi put spominje 7. svibnja 1391. godine, ali je jamačno ovo mjesto znatno starije, o čemu svjedoče brojna arheološka nalazišta po obodu grada, okolici jezera Ludoš i dr.
Utvrđeno je da su ljudi na ovom prostoru živjeli još prije trije tisuće godina. Sudbinu ovog mjesta bitno je određivao položaj na putu između Europe i Azije, a povijesno na granici dvije sukobljene sile – Ugarske i Turske.

Vrlo značajni srednjovjekovni nalazi su nađeni u samoj Subotici, kod franjevačke crkve, a 2003. su arheolozi iskopali i temelje rimokatoličke seoske crkve iz 13. stoljeća.

U čestim i velikim seobama u ovu vojnu krajinu došli su mnogi narodi: Hrvati, Mađari, Nijemci, Slovaci, Židovi, Srbi, Grci… Često su se mijenjali gospodari a i ime grada. Od prvog – Zabatka 1391 – promijenjeno je više od 200 naziva, ali su najkarakterističnija imena Szent-Maria, Maria-Theresiopolis, Maria Theresiastadt, Szabadka i Subotica. Izvori na njemačkom bilježe i oblik Sawatitz.

Izgrađena na vjetrometini, na raskrižju putova, ovaj je grad oduvijek bio mjesto burnih povijesnih događaja. Zato je erdeljski vojvoda János Pongrác od Dengelega ovdje 1470. podigao tvrđavu, ali ni ona nije uspela odoliti ljudima i vremenu. Od nje su do danas ostali tragovi na unutarnjem zidu tornja Franjevačke crkve u Subotici.

16. kolovoza 1502. je godine dalmatinsko-hrvatski i slavonski ban Ivaniš Korvin pred zagrebačkim Kaptolom Mirku Tereku (Imre Török) iz Enjinga dao u zalog utvrdu (castrum) Zabathku i istoimeni grad (oppidum). Iznos zaloga bio je 10 tisuća forinta. Osim utvrde i grada Zabathke, u zalog mu je dao trgovišta Madaraš, Tavankut, Verušić i Sebešić.[6]

Jedna od zanimljivijih osoba subotičke prošlosti, car Ivan Crni, javio se u povijesti poslije poraza mađarske vojske od Turaka na Mohaču 1526. godine. Njegovu tajanstvenost povećavala je crna pruga koja mu se pružala od sljepoočnice do stopala noge, zbog čega su ga i prozvali Crni. On je potisnuo Turke iz Bačke i tu osnovao svoju kratkovjeku slavensku državu, koja je uz Bačku uključivala i sjeverni Banat i mali dio Srijema. Proglasio se carem, a Suboticu je izabrao za prijestolnicu. Poginuo je 1527. u sukobu s ugarskim plemstvom. Poslije četiri stoljeća, na godišnjicu njegove smrti, u Subotici mu je na glavnom trgu podignut spomenik koji je 1941. srušio okupator, a obnovljen je i ponovno postavljen 1991..

Turci su Suboticu zauzeli 1542. godine i vladali njome do 1686.
Nakon protjerivanja Turaka, prvu matičnu knjigu krštene djece u Subotici je 1687. franjevac Bartul Benjović. Franjevci općenito su bili vrlo značajni za Hrvate u Subotici, ali i za osnivanje i opstojnost samog grada Subotice .
1720. je Subotica imala 2376 stanovnika .

Privilegijom iz 1743. godine Marija Terezija proglasila je Suboticu slobodnim komorskim (kameralnim) gradom odnosno trgovištem, za što su Subotičani darovali carici 150 konja.

4. lipnja 1745. gradsko je vijeće donijelo je prvi gradski statut, koji po procjenama nekih povjesničara policijski proglas. Značaj ovog statuta je u tome što je primjer uporabe hrvatskog jezika u gradskoj administraciji kojim su se služili bunjevački Hrvati na sjeveru Bačke. To je potvrda da je jezik Hrvata tog kraja bio razvijen te je mogao poslužiti i za ovu funkciju. Hrvatski tog subotičkog statuta je ikavica, fonetski slična tekstovima hrvatskih kajkavskih i slavonskih pisaca 18. stoljeća, kojima je kao uzor mađarska grafija. Leksikom i sintaksom vjerojatni su uzor pisana djela hrvatskih franjevačkih pisaca onog vremena.

Za odanu službu subotičkih graničara habzburškom dvoru, Marija Terezija proglasila je Suboticu 1. rujna 1779. slobodnim kraljevskim gradom, davši im povelju Slobodnog kraljevskog grada. Isti dan se danas obilježava kao Dan grada Subotice. Za ovu važnu odluku Subotičani su poklonili carici pet tisuća zlatnika i platili otkup od 166.666 forinti. Status slobodnog kraljevskog grada donio je Subotici veću autonomiju i novo ime – Maria-Theresiopolis. Od te godine počinje planski i ubrzaniji razvoj grada.

Na popisu stanovništva iz 1785., Subotica je imala oko 20.000 stanovnika, od čega je bilo 17.229 rimokatolika.

Krajem 18. stoljeća su se u Suboticu naseljavali i Mađari, od kojih su neki bili pripadnici protestanskih ispovjedi (evangelici i reformirani). Matice su zabilježile da su ti Mađari prelazili na rimokatoličku vjeru, tako da su u Subotici onda bili samo katolici i pravoslavni.

U vrijeme Srpskog Vojvodstva i Tamiškog Banata, između 1849. i 1860. godine, u strogo centraliziranom sustavu, pažnja se ipak posvećivala i kulturi. Ovdje je 1853. izgrađeno kazalište i mnoge kvartovske škole. Poslije nagodbe 1867., sve do 1914. godine, u Subotici se ubrzano razvija građansko društvo, a značajan je i razvoj samog grada. 24. kolovoza 1862. je dobio brzojavnu službu, koja se 1887. ujedinila sa poštanskom.

1869. je popis zabilježio Suboticu kao jednog od najkatoličkijih gradova u Ugarskoj, kada je od 56.323 stanovnika 92,7% bilo rimokatoličko.

Subotica je za razliku od nekih drugih bačkih gradova, bila izrazito vjerski konzervativna, tako da je godišnje sklapano samo 1% mješovitih brakova, nasuprot 1879. zabilježenih 4,1% u Somboru, 9,3% u Baji i 17,4% u Novom Sadu
Do prvog svjetskog rata, popisi su redovito bilježili visoke udjele rimokatolika od preko 90%.

Nakon prvog svjetskog rata, hrvatski su se patrioti angažirali da Subotica ne ostane u Mađarskoj, nego da uđe u novu južnoslavensku državu. 10. studenoga 1918. su Gavro Čović, Andrija Ćakić i Remija Miljački i još nekoliko hrvatskih omladinaca istaknuli hrvatsku trobojnicu na toranj Gradske kuće. Uz njih, Joso Mikšić, Antun Crnkovića i Remija Marcikić. 1. siječnja počeli su raditi na žigosanju novčanica i sprovoditi popis stanovništva radi pribavljanja podataka koji bi koristili u delegaciji KSHS na mirovnoj konferenciji u Parizu. Ondje su od Hrvata bili Martin Matić, Josip Velin, Petar Pekić, Josip Vuković – Đido, Šimun Rudić i Franjo Pijuković koji su ondje bili sa zadaćom predati Memorandum saveznicima koji je sastavio Jovan Cvijić. U memorandumu se tražilo da se Bajski trokut te Baranja s Mohačem pripoje novoj južnoslavenskoj državi. Velike su se sile složile po pitanju Subotice, dok za Bajski trokut nije bilo dovoljno potpore, u čemu je negativnu ulogu imao Pašić, koji je trgovao s tim krajem da bi dobio veći dio Banata, koji je imao znatno više Srba nego sjeverna Bačka i Baranja, koje su imale mnoštvo Hrvata. Komunistička revolucija u Mađarskoj prelila se u Suboticu. 19. na 20. travnja 1920. skupina komunista, većinom Mađara te nešto Hrvata pokušala je izvršiti puč. Vlasti su pobunu ugušile.

Krajem Prvog svjetskog rata srpske i francuske postrojbe ušle su u Suboticu. Na velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu, proglašeno je ujedinjenje Banata, Bačke i Baranje s Kraljevinom Srbijom dok je konačna granica nove države utvrđena u Trianonu 4. srpnja 1920. Jedna od središnjih ličnosti ovog značajnog događaja bio je Blaško Rajić, župnik iz Subotice. Nakon što je Subotica postala dijelom Kraljevine SHS, struktura lokalne vlasti je uvelike ostala ista kao dok je bila u Austro-Ugarskoj. Subotica je bila slobodni kraljevski grad. Imala je Senat, a gradonačelnik je ujedno bio i velikim županom.

Vlasti Kraljevine SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije su se sa nepovjerenjem odnosile prema neslavenskim zajednicama, što je bilo snažno u prvim godinama poraća. Silina toga je pala na subotičke Nijemce, Mađare i Židove, no romantičarske priče o slavenskom bratstvu su brzo splasnule pred stvarnim političkim namjerama i političkom zbiljom srpskih hegemonističkih krugova, jer se pokazalo da su i subotički Hrvati metom pritisaka, što se pokazalo po izgredima počinjenim na katoličkim objektima. Kao najbolji pokazatelj je bilo što su vlasti ignorirale činjenice da se 94% grada služilo latinicom u to vrijeme. Suprotno toj činjenici, svi su javni natpisi bili isključivo na ćirilici, a oni koji su bili na latinici, su nepoznati počinitelji nekažnjeno uništavali [23]. Vladina politika postavljanja srpskih političara na vodeće položaje u gradu i politika ignoriranja Hrvata i ponašanje nekih srpskih političara izazvala veliko nezadovoljstvo bunjevačkih Hrvata koje je išlo čak do ogorčenosti kod dijela te zajednice. Kad je nepopularni Dragoslav Đorđević maknut s dužnosti i postavljen Hrvat Dragutin Karlo Stipić, po Subotici su priređene najveće manifestacije kojima je nazočilo više tisuća građana koji su iskazivali velike izljeve radosti. Subotičke su novine su njegov odlazak popratile naslovom na naslovnici Novo oslobođenje, opisavši njegov mandat “…Đorđević nametnut protiv božjeg i ljudskog prava, da su Srbijanci koji dolaze ovamo kolonijalisti i grabljivci, stručno i moralno nekvalifikovani, siledžije, pokvarenjaci i zabušanti.”.[24][25]

Početkom Drugoga svjetskog rata, 1941. su Suboticu okupirali mađarski fašisti, a oslobodili su je 1944. Subotički partizanski odred i postrojbe Crvene armije. U završnim borbama na željezničkoj postaji poginuo je zapovjednik Odreda, Jovan Mikić Spartak, jugoslavenski reprezentativac i rekorder u atletici, po kojem su atletski i nogometni klubovi iz Subotice dobili ime.

Subotica se u suvremeni srednjoeuropski grad razvila krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. U nepuna dva desetljeća, jednog u XIX. i jedne u XX. stoljeću grad je doživio izuzetni urbani, industrijski, graditeljski i kulturni procvat. Osnovni arhitektonski oblik Subotici dao je bački Hrvat, Tit Mačković, s preko 400 objekata koje je projektirao a prepoznatljivo ruho Subotici dali su i arhitekti Ferenc Raichl, Dezsö Jakab, Komora, Géza Kocka.[26][27] Brži razvoj obrtništva, industrije i trgovine potaknut je još 1869. dolaskom prvog vlaka, a ubrzan izgradnjom električne centrale 1896. i tramvajskim prometom 1897.

Za izgradnju i gospodarski razvitak grada je mnogo pridonijelo gradonačelnikovanje subotičkog Hrvata Lazara Mamužića, od 1884. do 1902., kada je uglavnom i formiran današnji izgled gradskog središta.

Začetke današnje suvremene industrije nalazimo koncem XIX. i početkom XX. stoljeća: tvrtka za izvoz mesa “Hartmann i Conen” s prvom hladnjačom u zemlji, prvu subotičku tvornicu sumporne kiseline i umjetnog gnojiva “Clotild” osnovanu 1904., braća Ruf su 1917. počeli proizvodnju bombona, industrija električnih motora “Sever” osnovana je 1923.

Prva srednja škola, preteča gimnazije, otvorena je u Subotici 1747., glazbena škola 1868, dom za stare 1766., Palić postaje lječilište 1845., prva tiskara osnovana je 1844., prve novine izašle su 1848., prvu kino predstavu prikazao je ovdje Angelo Bianchi iz Pečuha 1899., a Aleksandar Lifka otvorio je prvi stalni kino 1919.. Đuro Stantić osvojio je prvu olimpijsku medalju u Ateni 1906., a Ivan Sarić poletio je zrakoplovom vlastite izrade 1910..

Danas se na Dan grada Subotice dodjeljuju nagrade i priznanja, kao što su “Počasni građanin Subotice” i “Pro urbe“.

Dana 20. prosinca 2001. je [28] na inicijativu DSHV-a Skupština općine Subotica na sjednici donijela odluke kojima je ponovo uveden hrvatski jezik u službenu uporabu u subotičkoj općini.

Temeljem novog Zakona o teritorijalnoj organizaciji, poslije 50 godina je Subotica vratila status grada. 16. siječnja 2008. je to simbolično i napravljeno, postavljenjem ploče “Grad Subotica” na ulazu u upravno područje ovog grada.

Dana 18. ožujka 2011. je Grad Subotica dobio međunarodno antirasističko priznanje «Miklós Radnóti» Saveza mađarskog pokreta otpora i antifašista, a nagrada će biti uručena na UN-ov Međunarodni dan antirasizma 21. ožujka 2011. godine.