Hrvatska – Osijek

Osijek (mađ. Eszék, njem. Esseg an der Drau) je grad u istočnoj Hrvatskoj. Smješten je u ravnici na desnoj obali rijeke Drave između 16-og i 24-og kilometra od ušća u Dunav. Najveći je grad u Slavoniji, četvrti po veličini grad u Hrvatskoj te sjedište Osječko-baranjske županije. Grad je industrijsko, upravno, sudsko i kulturno središte.

U sastavu grada Osijeka nalazi se 11 naselja (stanje iz 2006), to su: Brijest, Briješće, Josipovac, Klisa, Nemetin, Osijek, Podravlje, Sarvaš, Tenja, Tvrđavica, Višnjevac .

Osijek se sastoji od starog grada, Tvrđe, izgrađenog većinom u 18. stoljeću, zatim Gornjeg grada, Donjeg grada i Novog grada (s naseljima Jug I i Jug II), Cvjetnog naselja te Retfale i Industrijske četvrti. Osijek je grad s najviše zelenila i zelenih površina u Hrvatskoj; na području grada nalazi se 17 parkova u ukupnoj površini od 394.000 m².

Demografija

U samome naselju Osijek živi 83.496 stanovnika, a na području administrativnog grada Osijeka 107.784 stanovnika (Popis stanovništva iz 2011. godine).[2]

Prema podatcima o nacionalnosti iz 2011. god. 96.746 (89,54 %), stanovnika Osijeka su Hrvati; 6.751 (6,25 %) Srbi; 979 (0,91 %) Mađari; 263 (0,24 %) Nijemci i dr.
Osijek ima jedanaest katoličkih župa: sv. Petra i Pavla (Gornji Grad – Osijek 1), sv. Mihaela Arkanđela (Tvrđa – Osijek 2), Preslavnog Imena Marijina (Donji Grad – Osijek 3), sv. Obitelji (Jug 2 – Osijek 4), sv. Josipa Radnika (Industrijska četvrt – Osijek 5), Uzvišenja Sv. Križa (Retfala – Osijek 6), sv. Leopolda Bogdana Mandića (Osijek 7), sv. Osječkih mučenika (Tvrđavica – Osijek 8), sv. Ćirila i Metoda (Sjenjak – Osijek 9), Mučeništva sv. Ivana Krstitelja (Brijest – Osijek 10) i sv. Luke Evanđeliste (Josipovac – Osijek 11), jednu evangelističku, dvije pravoslavne parohije, Evanđeoski teološki fakultet, Židovsku općinu, muške samostane franjevaca Reda manje braće (OFM) u Tvrđi i franjevaca kapucina (OFMCAP) u Gornjem gradu te rezidenciju Družbe Isusove također u Gornjem gradu.

Povijest

Stari vijek

Na tlu današnjeg grada bilo je više lirskih i Andizetskih naselja, od kojih je zacijelo najveću važnost imala Keltska Mursa. Njena lokacija na mjestu današnjeg Donjeg Grada potvrđena je osobito nalazom keltskog svetišta iz 2. st.pr. Kr. (Slavica Filipović). Rimski vojni logor iz vremena osvajanja Panonije potvrđen je nalazom tegula VII Legije. Dvostruki opkopi i očuvani zemljani nasipi bedema logora bili su vidljivi na površini sve do sredine 18. stoljeća, kada im je položaj na zapadnoj strani zabilježen i u kartografskim prikazima, a nestali su širenjem Donjeg Grada. Standardni pravokutni legijski Castrum imao je prema Dravi utvrđeni dodatak koji je štitio luku i most preko Drave od kojega su još uvijek za niskog vodostaja vidljivi temeljni ostaci kamenih stubova. Na most se s druge strane Drave nastavljao dugački nasip ili sustav mostova preko močvara, vjerojatno prema Kopačevu, svojevrsna preteča kasnijeg slavnog Osječkog mosta do Darde sultana Sulejmana.

U vrijeme cara Hadrijana rimska Mursa uzdignuta je u status kolonije Colonia Aelia Mursa (124. ili 133. g.), a grad se razvio u velikoj ekstenziji i izvan zidina nekadašnjeg Castruma s njegove zapadne strane. Središnji dio te zapadne ekstenzije istražuje se kontinuirano od 2001.g.vrlo opsežnim arheološkim istraživanjima pod vodstvom Slavice Filipović, voditeljice antičkog odjela Muzeja Slavonije. Otkrivena je vjerojatno središnja ulica u pravcu istok – zapad (Decumanus Maximus) s kolovozom širokim 3 m te dubokim odvodnim jarcima s obje strane ulice (s kojima njena širina narasta na 8 m) te širokim trijemovima na obje strane (brojne baze stupova trijemova, kao i kapiteli nađeni su obrušeni u jarcima). Ulica je otkrivena u dužini od oko 150 m, a uz nju s jedne i druge strane iza trijemova i brojne građevine nekadašnjeg gradskog tkiva od kojih se ističu tabernae, veliko svetište boga Silvana (s 5 žrtvenika i ostacima zidova i trijema oko njih, dim. 57x34m), jedne veće građevine (površ. 1.600 m2) s osobitio reprezentativnim pročeljem itd.

Na temelju navoda grčkog povjesničara Zosima pretpostavlja se postojanje građevine amfiteatra izvan jugozapadnog dijela obrambenih zidina rimske Murse. Također ing. Franjetić spominje jednu depresiju koja se može odčitati na karti iz 18. st. blizu spomenutog ugla Castruma, koja po svoj vjerojatnosti predstavlja indicirani ostatak građevine rimskog amfiteatra.

351. g. odigrala se pred zidinama Murse velika bitka između cara Konstancija II., sina i nasljednika cara Konstantina Velikog i uzurpatora Magnencija, bitka između suprotstavljenih rimskih vojski istočne i zapadne strane Carstva, jedna od najkrvavijih međusobnih sudara rimske vojske u povijesti Rimskog carstva. Nakon pobjede, koju je Konstancije dočekao u molitvi u arijanskoj crkvi sv. Mučenika na groblju izvan zidina Murse, Konstancije je u Mursi podigao i trijumfalni slavoluk (čiji ostaci još nisu pronađeni). U bitci je poginulo preko 40.000 ljudi, a tijela poginulih su se nalazila sve do današnje Trpinje.

Grad su konačno 441. g. razorili Huni.

Srednji vijek

U hrvatskoj historiografiji postoji tumačenje da su ime Osijek Hrvati naselju dali zbog ponešto povišenog mjesta od okolih voda, mjesto gdje je “oseka”, te je suho i pogodno za izgradnju nastambi. U srednjovjekovnim dokumentima pisanim latinskim jezikom pod utjecajem mađarskog jezika javlja se kao Eszek ili Ezeek. Kasnije su varijante, Essegg, njemačka ili Essec, latinska, samo jezične prilagodbe izvornom hrvatskom.

Najraniji spomen Osijeka u povijesnim izvorima datira iz 1196. godine. Radi se o ispravi kralja Emerika, (1196. – 1204.), kojom se cistercitskom cikadorskom samostanu potvrđuje pravo ubiranja pristojbi od carina i trgovine te skelarine preko rijeke pošto je Osijek je bio poznat prijelaz preko rijeke Drave.[3] Taj dokument je vrlo važan jer svjedoči o tome da je Osijek već u 12. stoljeću bio važno trgovačko mjesto na trasi stare rimske ceste koja je povezivala jugoistok Europe s panonskom nizinom. Nažalost, pisani izvori za povijest Osijeka u 13. stoljeću nisu sačuvani, tek gabariti romaničkog sloja temelja, najvjerojatnije, župne crkve Sv. Trojstva mogu svjedočiti ponešto o veličini i značaj grada u to doba. Temelji su pronađeni u dvorištu današnjeg franjevačkog samostana. Kasnijom gotičkom dogradnjom, vjerojatno u 15. stoljeću, Osijek je dobio razmjerno veliku trobrodnu crkvu u kojoj su pokapani i pripadnici plemićke obitelji Korogy, u čijem se vlasništvu duže vrijeme gard nalazio. Znamo da se u Osijeku nalazio i augustinski samostan, što je dodatna potvrda urbanog statusa mjesta.

Osijek je kroz čitavi srednji vijek bio muski grad. Kakva je feudalna prava imala opatija Cikador, osim ubiranja spomenutih taksi, nije poznato. Međutim, zna se da su u 14. stoljeću vlasnici grada vrlo utjecajna plemićka obitelj Korogy. Oni su ujedno i najzaslužniji za činjenicu da se Osijek razvio u jedno od značajnijih mjesta u donjem međurječju. U 14. stoljeću spominje se županijski sajam. Budući da su vlastelini nerijetko vršili dužnosti župana i bana Mačve, Osijek je tada imao ulogu i važnog administrativnog središta. O razvijenom gradskom životu svjedoči i porezni popis Osijeka i okolice iz 1469. godine iz kojeg se može iščitati i ustrojstvo gradske općine te ekonomska i demografska struktura građana. To je ujedno i jedini dokument gdje se Osijek navodi kao grad (civitas), dok ga ostali izvori spominju kao trgovište (oppidum). Treba reći da je prema ovom izvoru Osijek tipičan srednjovjekovni gradić trgovaca i obrtnika, a prevladava mađarsko stanovništvo. Neki povjesničari misle da je u vrijeme Korođskih Osijek bio opasan bedemima, ali oko toga nema suglasja u literaturi jer se gradske zidine spominju tek u vrelima iz vremena osmanske vlasti. Gotovo je sigurno da su Korođski u gradu podigli mali kaštel koji je bio njihova rezidencija. Nakon što su Korođski izumrli 1472. godine, kralj Matija njihove posjede daruje Ivanu Ungoru i Nikoli Csuporu. Potom se Osijek navodi kao posjed budimskog kaptola Blažene Djevice Marije. 1490. bio je posjed Petra Gereba, a 1517. je ponovo u vlasništvu budimskog kaptola.

Jedna zanimljivost je da je u praskozorje srednjega vijeka kralj Ludovik II. (1516.-1526.) odobrio bosanskom biskupu Mihovilu Keserű i dvorskom komorniku Ivanu Szerecsenyju u Osijeku otvoriti kovnicu novca. Nažalost, nema podataka je ta kovnica ikada zaživjela.

Novi vijek

Osvajači Osmanskog Carstva u grad su stigli 14. kolovoza 1526. kad je Osijek predan bez borbe, no kažu da ga je Ibrahim-paša do temelja razorio. Kasnije ga Sulejman Veličanstveni potpuno obnavlja te gradi čuveni pontonski most preko Drave i obližnjih močvara do mjesta Darda u ukupnoj dužini od 8 km. Osijek kasnije opet postaje čuven po obrtu, trgovini i velikim sajmovima.

Grad je ostao pod Turcima više od 150 godina,u sklop Požeškog sandžakata, i biva oslobođen 29. rujna 1687. da bi uskoro, od 1690. pod turskom opsadom, bio potpuno porušen, no ovoga puta ne i osvojen.

Od 1687. Osijek i istočno područje današnje Hrvatske nalazili su se u okviru Habsburške Monarhije. Zbog strateškog položaja grada, nove su vlasti na obali Drave izgradile vojno utvrđenje, koje čini današnju Tvrđu, (1712. – 1721.). Unutar bedema nastao je grad građanskih kuća u baroknom stilu. Stanovništvo se zbog vojnih razloga naseljavalo zapadno i istočno te su tako nastale nove četvrti. Na zapadu, uzvodno uz Dravu Gornji grad te nizvodno od Tvrđe Donji grad.

Početkom 18. stoljeća u Donjem i Gornjem gradu formiraju se zasebni magistrati čime te dvije jedinice počinju funkcionirati kao samostalne gradske općine. Zemljišni gospodar sve tri općine bila je Dvorska komora. Politike dekameralizacije u Slavoniji, reforme i općenito politika Marije Terezije u ovim krajevima dovela je do početka pregovora između tri komorske općine o ujedinjenju, očito s namjerom da se Osijeku, kao i drugim značajnijim centrima u regiji, dodijeli status slobodnog i kraljevskog grada. Međutim, zbog razmirica oko održavanja sajmova do ujedinjena je došlo tek 2. prosinca 1786. godine, ukazom Josipa II. Tijekom 18. stoljeća Osijek se razvio u najznačajnije političko, gospodarsko i kulturno sjedište u Slavoniji, u kome su se djelovali brojni obrtnici, trgovci, knjižnice, kazališta, a već 1729. godine otvorena je isusovačka gimnazija. Godine 1735. Franjevci su osnovali tiskaru, a njihovim je nastojanjima osnovan i studiji filozofije i teologije. Dana 28. kolovoza 1809. godine Osijek je svečano proglašen slobodnim i kraljevskim gradom, a time počinje novo doba grada Osijeka.

Sredina 19. stoljeća je doba bržeg razvoja Osijeka, osobito Gornjeg grada. U Donjem je gradu 1874. godine sagrađena jedna od najvećih i najljepših bolnica u ovom dijelu Europe. Godine 1846. podignuta je velika županijska palača, a kasnije, 1866., nasuprot županijske palače i Hrvatsko narodno kazalište. Pod kraj 19. stoljeća otvoraju se srednje škole – obrtna, realna, učiteljska i trgovačka. Na potezu od Tvrđe do Gornjeg grada kasnije se grade vile i druge građevine u secesijskom stilu.

Dvadeseto stoljeće

Krajem 1918. i raspadom Austro-Ugarske, Osijek s današnjom istočnom Hrvatskom ulazi u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja 1929. mijenja ime u Kraljevina Jugoslavija. U travnju 1941., s početkom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Kraljevina Jugoslavija se raspada te Osijek ulazi u sastav NDH. Od 1941. do 1945. hrvatski dio Baranje pripada Mađarskoj te je Osijek pogranični grad. Važno je napomenuti da je Osijek u ratnom periodu bio žrtva Savezničkog bombardiranja civilnih objekata. Nakon sloma fašizma, u travnju 1945., svi dijelovi današnje Hrvatske i Osijek ulaze u sastav Federativne Narodne Republike Jugoslavije (kasnije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije). Sam je grad oslobođen 14. travnja 1945. godine. U Osijeku se osniva više fakulteta i viših škola, a 1975. i sveučilište, koje od osnutka nosi naziv velikog biskupa Đakovačko ili bosansko i srijemske biskupije (1855.-1905.) i hrvatskoga mecene rođenog Osječanina Josipa Jurja Strossmayera.

Domovinski rat

Tijekom Domovinskog rata (1991.), posebno nakon pada Vukovara u studenom 1991., srpske paravojne snage i Jugoslavenska narodna armija (JNA) prodiru nadomak grada. Grad je bio ratno ugrožen još mnogo prije. 11. srpnja 1991. je osječki MUP RH nakon 10-satne akcije uhitila skupinu srpskih terorista. Pod topništvom JNA i četnika Osijek trpi znatna razaranja, ali se uspijeva održati. Prije rata u Osijeku je na nekoliko lokacija bio smješten garnizon JNA pod imenom 12. proleterska mehanizirana brigada u sklopu 1. vojne oblasti (sa sjedištem u Beogradu) a u sastavu tzv. Tuzlanskog korpusa. Na čelu garnizona (koji se službeno zvao “Kasarna Milan Stanivuković – narodni heroj”) u Osijeku nalazio se tada pukovnik Bora Ivanović zvani Konj, koji se ne samo tijekom boravka u Osijeku već i nakon izlaska iz grada aktivno uključio u rat protiv Hrvatske. Osječko je Državno odvjetništvo protiv sada umirovljenog generala JNA i Vojske Jugoslavije Bore Ivanovića i još trojice oficira iz tadašnjeg garnizona JNA u Osijeku 2006. podigla optužnicu zbog razaranja grada Osijeka i civilnih objekata.

Nakon žestokih borba, velikosrpske postrojbe su zauzele Paulin Dvor 16. prosinca 1991., 11 dana nakon što su okupirale Antunovac, a skoro pola godine otkad su (u lipnju) u osječkoj neposrednoj okolici, u Bijelom Brdu, Tenji i Markušici uspostavljene terorističke baze velikosrpskih ekstremista, odakle su isti napadali Osijek (još 29. lipnja 1991. je bio žestoko napadnut iz Tenje) i kontrolirali prugu i cestu Osijek-Vinkovci (iz Markušice).

Osijek je vrlo rano došao u tjeskobno okružje neprestanog granatiranja i opasnosti okupacije koju su JNA i pobunjeni Srbi uspješno izveli u Baranji, zapadnom Srijemu i drugim dijelovima hrvatskog Podunavlja.

Napadi su počeli još 29. lipnja 1991. iz Tenje koju su držali pobunjeni Srbi i JNA. JNA i pobunjeni Srbi granatirali su grad i iz inih iz okupiranih naselja. 5. srpnja 1991. dužnosnici Srbije i JNA (Milošević – Jović – Kadijević) dogovorili su razmještaj postrojba JNA u Hrvatskoj na područja koja su Srbi željeli izdvojiti iz Hrvatske, ako već ne uspiju zauzeti cijelu Hrvatsku. Osijek se našao na planskoj ruti udara na Hrvatsku i odsijecanja dijelova Hrvatske: “Glavne snage koncentrirati na liniji: Karlovac – Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinovci – Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta“. I kad su te dane (5.-6. srpnja) hrvatski MUP i ZNG potisnuli četnike iz Stare Tenje, JNA, neusporedivo moćnija od hrv. snaga, otvoreno se je stavila na stranu pobunjenih Srba, napadom na Osijek. 19. kolovoza zrakoplovi JNA bombardirali su Osijek, dvije su žene stradale smrtno, pogođena je osječka katedrala i industrijski pogoni. 21. kolovoza JNA snažno topnički napale Osijek i okolna sela, ranivši mnoštvo civila. Vođa srpskih terorista Željko Ražnatović zahtijevao je predaju grada u roku od 24 sata. 3. rujna srpske su snage zauzele Bilje. Istog su dana unatoč potpisane obustave paljbe, srpske snage topnički napale Osijek, ubivši 18, a ranivši 28 osoba. 6. rujna u napadu JNA je oštetila crkvu sv. Petra u Osijeku. 10. rujna topničkim napadom JNA pogođen dječji vrtić i franjevački samostan. 15. rujna srpske paravojne snage topnički su napale osječku bolnicu i ubile pritom 4 osobe. 16. rujna hrvatski su branitelji u Osijeku uništili 10 tenkova JNA, koja je cijeli dan neprekidno napadala osječku bolnicu. Tog se dana predao Dom JNA u Osijeku hrvatstkim snagama. Tijekom rujna JNA je nagomilala oklopno-mehanizirane snage u osječkim predgrađima te u Baranji, tako da se mogao očekivati oubhvatni napad na Osijek sa sjeverne strane. Rujna je JNA izvodila koordinirani udar radi izvlačenja 12. pmbr koja je bila okružena u vojarni u Osijeku. Hrv. su snage pokušale olakšati pritisak na grad manjom napadnom akcijom. 16. rujna na Tenjskoj je cesti JNA srušila nadvožnjak, a tenkovi s poligona “C” pucali su na Brijest, Reftalu i Dinaru. 17. rujna ZNG zauzeo je borbama poligon C i ine vojarne, no iz svih je tih objekata JNA izvukla kompletno oružje, koje je poslije rabila u napadu na Vukovar. ZNG je napustio položaje u Sarvašu. Opasnost pješačko-tenkovskog napada dugo je visila Osijeku kao mač nad glavom. Vukovar je nakon dugotrajne opsade pao 18. studenoga, vijesti o padanju hrvatskih naselja stizale su odosvuda, a neprijatelj se primicao gradu. 5. prosinca pao je Antunovac. Istog su dana snage JNA i četnici, nakon strahovite topničke pripreme, krenuli u konačno osvajanja grada Osijeka općim oklopno-pješačkim napadom, a hrvatske su snage uz velike žrtve u bitci na šumi Rosinjači na južnom prilazu gradu malim postrojbama zaustavile udar. JNA i pobunjeni Srbi okupirali su Paulin Dvor 16. prosinca 1991. Prosinačkih su dana hrvatske snage uspjele olakšati pritisak na Osijek sa sjeverne strane, oslobađanjem 30 km2 u Baranji napraviti mostobran za buduće vojnooslobodilačke akcije.

Tijekom Domovinskog rata je u obrani Osijeka od srpskih paravojnih snaga i Jugoslavenske narodne armije (JNA) poginulo 1260, a ranjeno više od 5000 hrvatskih vojnika i civila. Među žestoke napade spada onaj od 3. travnja 1992. kad je u napadu velikosrpskih snaga poginulo 20 (dvadeset), a ranjeno 100 (ljudi).

Dvadeseto stoljeće u popularnoj kulturi

Osijek se 1990-ih proslavio u punkerskim krugovima. Za razliku od prvih desetljeća kad je punk u Osijeku u usporedbi s ostatkom punk scene u Hrvatskoj bio slabo zastupljen, tek bi vrijedilo spomenuti bend Vibra Yunkers, sredinom 1990-ih slika se promijenila u potpunosti te osječak punk scena postala je najjača u Hrvatskoj. Ističu se bendovi kao Debeli Precjednik, COG i drugi.